Obnovi se u Kristu https://blog.dnevnik.hr/paternoster

četvrtak, 22.11.2007.

Obnovi se u Kristu po Mariji

Tekstualni zapis duhovne obnove održane 20.10.2007. u velikoj dvorani župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Sigetu.

Voditelj : mons. Josip Frkin Image Hosted by ImageShack.us

1. meditacija


Živimo u vremenu u kojemu su najbitnije vrednote života stavljene u pitanje i još dodatno obezvrijeđene. Kad sam razmišljao, kako ovu obnovu usmjeriti, onda sam za ovu našu prvu meditaciju izabrao slijedeće:

Obezvrijeđene vrednote

To je prije svega sam ljudski život, kojega su ratovi 20. stoljeća bezdušno uništavali, čemu je i naša domovina veliki svjedok, a to je nastavljeno u domovinskom ratu. Drugo zlo su brojne rastave koje uništavaju božansku ustanovu braka i obitelji. Brak kao Božja ustanova doživljava jednu veliku krizu silnim rastavama. Čovjek je izgubio osjećaj straha Božjega pa Božje djelo uništava. Treća stvar je čovjekov bijeg od života čuvanjem od začeća, toliko masovno, 2-Kinder sistem, samo dvoje djece i ništa više, koje je socijalizam propagirao tako, da je gradio stanove, u kojima nema predviđenog mjesta ni za djeda ni baku ni za brojnu djecu, nego najviše eventualno za dvoje djece. To je bilo jedno smišljeno uništavanje hrvatskog naroda. Sestre i braćo, i taj bijeg od života kontracepcijskim najrazličitijim sredstvma zaustavio je onu divnu rijeku života od Stvoritelja preko Adama i Eve. I neobično i veliko zlo koje je nastavljeno i danas, to su, kad se dogodi začeće, abortusi koji uništavaju nerođenu djecu pod srcem majki i to izvođeni od onih, koji su dali zakletvu, da će čuvati ljudski život, njegovo zdravlje. Ti isti liječnici nažalost uništavaju život. To jedan apsurd, to je nezamislivo da se to može dogoditi. A ipak, taj liječnički stalež je okrvario ruke, ne do lakta nego preko lakta i to čini još uvijek nad hrvatskim narodom. Daljnje zlo je alkoholizam, koji uništava zdravlje pojedinaca, ali uništava i ljepotu obiteljskog života. Mi ispovjednici smo svjedoci, koliko trpe obitelji od alkoholizma. Koje su to patnice, kad imaju muža pijanca, koji nema osjećaja za vrijednost obiteljskog života i razara cijelu obitelj! Zatim, droga, koja nam uništava mladost u najljepšem cvijetu. Evo, ja sam kao župnik imao nekoliko slučajeva mladih ljudi, koji su umrli od droge, ostavivši ženu i djecu, slično i ženske, koje su se uništile s time. Daljnje zlo u našem vremenu to je profit, to novovijeko božanstvo. Profit dirigira svjetska ekonomija u rukama malobrojnih moćnika, koji nemaju osjećaja za pravdu i dostojanstvo radnog čovjeka. Tu je i nepredvidljivi terorizam, koji ugrožava i čini nesigurnim cijelo čovječanstvo. Sjetimo se 11. rujna prije par godina, kad je New York bio napadnut. Uništen je i roditeljski autoritet a on je plod uništene molitve u obiteljima. Nemojmo zaboraviti, massmediji, posebno televizija, koja se je kao neugodni posjetnik ugurala u obitelji, svaku obitelj, pa i najsiromašniju, nemaju kruha, ali televizor imaju, uništila je tu divnu obiteljsku molitvu, zajedničku, i tu je uništen autoritet očev i majčin. Jer kad djeca više ne vide, da tata nekom većem od sebe sklapa ruke, tada i on gubi svoj ugled pred licem djece. Imamo fenomen, da u 15-toj, 16-toj godini mladi više ne uvažavaju autoritet, bježe ispred autoriteta i ne poštuju više moralna načela 10 Zapovijedi, koja su najzdravije, što je Stvoritelj na Sinaju preko Mojsija dao cijelom ljudskom rodu, I svima, čak i ateistima, i njih veže 10 zapovijedi. Jer ne može jedan ateista reći, ja ne vjerujem u Boga i ja mogu krasti, uzimati tuđu ženu, Sve vežu 10 Zapovijedi, sve ljude na zemlji.To je najzdraviji moralni zakon, koji vodi čovjeka već na zemlji k sreći, a onda i u vječnu radost.

Sve to evo, uništava taj fenomen bezvrijeđa i ateizma. Sve to je poljuljalo čovjekov osjećaj da je grijeh zlo. Plod svih ovih fenomena je da ubija u ljudima osjećaj, da je grijeh zlo. Uništena je oštra razlika između dobra i zla. I grijeh je upravo zato najveće zlo, kako je rekao naš blaženi Ivan Merz, jer oduzima najveće dobro čovjeku, a to je Kraljevstvo nebesko, vezu sa Ocem, vezu s Bogom. Sva ta nabrojena zla udaljavaju čovjeka od Boga i donose u ljudsko srce nezadovoljstvo, nemir, razna razočaranja, čak i depresije, koje su postale sve pojavnije u našem vremenu. Veliki broj ljudi misli da tu više ni sam Bog ne može pomoći. A to je krivo.
Veliki dio europskih naroda zahvatio je val hedonizma, a to je uživalačka atmosfera. Samo se traže užici, a užitak je Bog dao kao nagradu za dužnost koju čovjek vrši, za svoje odgovornosti, onda mu daje hedonizam, to znači zadovoljstvo i radost, konkretno u braku. Brak nije radi užitka, nego da rađa novi život i da povećava ljudsku zajednicu, a za svu brigu i muku s djecom, evo ti tu radost tjelesne veze, ali i duševnu radost, to daje brak. Ali vidite, sve se okrenulo. Imati dijete – to ne, ali imati užitak - to da. I tako je usmjerena cijela ljudska zajednica. Industrija izmišlja najrazličitija sredstva samo da spriječi začeće, a da čovjek može uživati. I to guši, i to truje ljudsko srce. Dalje, ateizam sa bolnim nastranostima na području spolnosti, znamo svi koje su, ne treba ih spominjati, koje strašno ponizuju i koje ne rađaju. Svemu tome pogoduje i visoki standard koji je postao cilj života. Njemu se onda sve podlaže. Crkvu Kristovu koja jedina ima lijek za sve ove bolesti, ne uvažavaju.

I tako čovjek tone sve dublje i dublje u beznađe. Nema više za čovjeka črstog uporišta. I sad se pitamo u ovim razmišljanjima, gdje je ipak izlaz iz ove situacije. Tko će upaliti svjetlo u ovoj tami čovječanstva? Posebno u Europi, koja se stidi svojih kršćanskih zdravih korijena pa ih ne unosi u novi ustav Europe, iako je sv. otac blagopokojni Ivan Pavao II. žarko molio političare Europe, neka unesu kršćanske korijene u ustav. Nisu ga čuli. A to je direktni utjecaj zloga duha.

No ipak, sestre i braćo, ima nade !

Gdje? Mogu reći, da je velika radost, da su nad Europom zapaljena dva velika svjetla i to: jedno u Poljskoj, a drugo u Hrvatskoj.

U ovom trenutku povijesti, u ovom beznađu, naša prva nada dolazi iz Poljske. Najprije malo, kasnije veliko svjetlo, nastalo je u Poljskoj 25. kolovoza1905. godine u selu Glogowiec, kada se rodila Helena Kovalska, kasnije sestra Marija Faustina, koja 5.listopada 1938. godine završava svoj tjelesni život na zemlji u 33. godini, dakle, u Isusovim godinama, na glasu svetosti. Na Bijelu nedjelju 2000. godine blagopokojni sv. otac Ivan Pavao II. proglasio ju je sveticom. Po njoj je Isus objavio cijelom čovječanstvu da ima nade. Da mi vjernici Katoličke crkve ne moramo padati u očaj, da je njegovo milosrđe veće od svih opačina i grijeha svih ljudi. Njezin dnevnik prepun je
objava o Božjem milosrđu. Vjerujem, da ste ga mnogi čitali. Jednog dana vidjela je Isusa sa srcem, iz kojega izbijaju bijele i crvene zrake, koje obasjavaju cijeli globus. Pod kraj života rekao joj je Isus ove riječi: Koliko žarko čeznem za spasavanjem grešnika! Moja najdraža tajnice ( tako ju je nazvao, ali mi bismo rekli i pouzdanica njegova), zapiši da želim svoj božanski život izliti u duše ljudi i posvetiti ih. Kad bi samo htjeli prihvatiti moju milost! Najveći grešnici dospjeli bi do najveće svetosti, kad bi se samo htjeli pouzdati u moje milosrđe. Moja nutrina prepuna je milosrđa i ono je izliveno na sve što sam stvorio. Sv. Augustin, kad o tom razmišlja, kaže, da je Bog veći po tom što ima milosrđe, što nam oprašta, nego po tom, što nas je mogao stvoriti. Dakle, milosrđe kao djelo ljubavi veće je od djela stvaranja. To je jedna zanemarena istina, koju je sada u novije vrijeme, upravo preko ove izabranice i povjerenice Isusove sv. Faustine Isus objavio.

Drugo svjetlo danas svijetli u našoj Domovini, a zapaljeno je u Međugorju. Ja se podvrgavam sudu naših biskupa, ali ovo govorim samo iz svog iskustva, što sam doživio.

To je svjetlo Kraljice mira
, koje već od 1981., dakle preko 25 godina, svakodnevno svijetli porukama, koje Marija neumorno govori sada, današnjem čovječanstvu. Jedna od poruka je ova: «Djeco moja, vratite se svim srcem Ocu i Sinu po Duhu svetom. Obratite se, promijenite život, ostavite grijeh kao najveće zlo. Obnovite svoju molitvu osobnu i u obitelji. Slavite euharistiju svake nedjelje. Postite, da vam se izbrišu kazne za grijeh. « Takvim i sličnim majčinskim pozivom sjaji Marijino svjetlo u Međugorju, ne samo nama, nego cijelom svijetu. Marijino svjetlo u Međugorju svim hodočasnicima, koji tamo dođu iz cijelog svijeta, dobiva posebni sjaj. Kod Kraljice mira nalazi se neizrecivi mir u dušama i ljudi se vraćaju svojim obiteljima u živoj želji da budu bolji. Ja samo govorim svoje iskustvo, a velim, biskupi donose pravu riječ. Ja bih htio reći našim biskupima, da su vođeni Svetim Duhom napravili jednu veliku mudrost, što nisu dopustili nama svećenicima organizirati hodočašća u Međugorje. Hvala im! Dobro i mudro su napravili. Uvijek treba slušati svoju Crkvu preko biskupa, jer gdje je biskup, tu je i Crkva, Gdje je Crkva, tu je i Isus. Zašto? Nisu dopustili da organizirano Crkva stvara umjetno svetište. Nego su pustili neka narod sam, samoinicijativno ide. Vi nemojte spriječiti, ali nemojte ni propagirati! I to do danas mi držimo. Ja nisam nijedno hodočašće organizirao, ali blagoslivljam svaki bus i uvijek kažem, kad im blagoslivljam bus, ako kanite ostati isti na povratku kao što ste sada, bolje nemojte ići. Odlučite biti malo bolji, ne puno. Puno ne možemo biti bolji, ali malo možemo. I vidite, narod je na svojim leđima svojom vjerom iznio ovaj događaj. To je ta mudrost Crkve. Zato Crkvu treba slušati.

A ja ću vam sada reći svoje iskustvo.

Ne jedan slučaj, ali ovaj je meni eklatantan. Moj jedan župljanin, koji je za vrijeme komunizma bio u milicijskoj školi u Beogradu kao specijalac milicijski, dakle onaj specijalni policajac koji i u civilu djeluje. Ja sam ga prije Domovinskog rata vjenčao u njegovom stanu tajno, radi navale njegove žene, koja je vjernica. On nije bio vjernik nego ateista, ali budući da je ženu volio, želio je da i ona bude što sretnija i onda je zbog njihove zajedničke sreće pristao da bude kraj nje na vjenčanju, pod uvjetom, da se od njega ne traži ni ispovijed ni pričest, jer on do toga ništa nije držao. Ja sam to uvažio i dobio oprost za njega i vjenčao ih. Poslije vjenčanja ništa se nije dogodilo, on je ostao isti. Kad je došla demokratska Hrvatska, hvala Bogu, on se odmah uključio kao specijalac i sposoban u hrvatsku policiju i u hrvatske specijalce. Ali iza toga isto ništa. Ipak, jednom je došla promjena i on mi je rekao: Velečasni, ja sam bio takav bogopsovač, kakvoga valjda malo gdje ima. Nema psovke protiv Boga i uvrede Bogu nanesene, koju ja nisam učinio i čak izmišljao. Svakodnevno. To mi je već bio normalan rječnik: bogopsovka, uvreda Boga i svetinja. Ali, otkad sam ja bio u Međugorju, ja vam ne mogu reći ni «vrag». Više ne. Ja vam ništa ne mogu kleti. Ne znam zašto, samo ja nisam više isti. Napravio je životnu ispovijed. Od tada je svake nedjelje na misi, sada već godinu i po dana, sa ženom i dvoje djece. I dolazi na Molitvenu zajednicu svaki ponedjeljak, on i žena. To je drugi čovjek. Ja sam to kardinalu posvjedočio, kad me je pitao, što ja mislim o Međugorju. Rekao sam da ja pozitivno mislim o Međugorju otkad je počelo, jer smatram da nam je to nagrada za stoljetnu vjeru, što smo sačuvali Europi vjeru od turskih navala, ali i što naš narod nije izgubio svoju vjeru u komunizmu, kad ga se je mljelo i gazilo, da se uništi vjera. Narod je ostao vjeran Bogu i Bog mu je to nagradio. Za sve naše nedaće što smo proživjeli i tako dalje, u ovom agresivnom ratu. Ja imam to mišljenje i to iskustvo i to sam ispričao kardinalu Bozaniću i rekao, da ja ne mogu biti protiv, ja blagoslivljam buseve, ali ih ne organiziram, jer slušam biskupe.

Dragi članovi Obiteljskog vjenčića!

To su ta dva svjetla Isus i Marija. To su naša najveća uporišta. To je naša služba. To je naša obrana. Mi nemamo pravo biti u depresiji niti u očaju. Mi imamo pravo radovati se, jer imamo čvrsta uporišta; Isus jedno, Marija drugo. I zato bih htio upravo o toj naljepšoj kvaliteti Boga, a to je milosrđe, još govoriti. Moram reći zašto sam uzeo ovu temu na ovaj način. Zato što sam kao bivši župnik prije 40 dana predao novom župniku i novom kapelanu župu Marijina Navještenja, sada sam samo njihov pomoćnik, dobio od kardinala zadatak, da pripremam četvrtu župu i to će biti nova župa Milosrdnog Isusa u Velikoj Gorici. Uz tu pripravu, ne bi bilo moguće da vodim i župu. Zato sam ušao u te misli i brižno pročitao životopis sv. Faustine i njezin dnevnik. Tu sam dobio nadahnuće za četvrtu župu Milosrdnog Isusa. Zato je to sada sadržaj, koji ja živim i ja vam ne mogu glumiti nešto drugo. Ja vam sada govorim ono, od čega ja sada duhovno živim.To s vama dijelim.

Bog to svoje milosrđe očituje vjekovima

Još prije dolaska Krista. Početak ideje Božjeg milosrđa je već u raju zemaljskom, jer Bog tamo najavljuje : Neprijateljstvo ja zamećem između tebe ( Sotone) i jedne žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti glavu satirati a ti ćeš mu vrebati petu.Ta žena, koja će satirati Sotoni zavodniku glavu je Marija.
Braćo i sestre, tu se već Bog očituje kao ljubav i to milosrdna ljubav, koja nije čovjeka odbacila kad je bio zaveden od zavodnika Sotone. Božja ljubav postala je toga časa sažalna, milosrdna i odmah najavljuje novu Evu – Mariju, koja će po svome Sinu pobjeđivati zavodnika svega svijeta, kako Sotonu naziva sv. Ivan apostol. U svojoj božanskoj providnosti, Bog osniva jedan posve novi narod u praocu Abrahamu i to na njegovoj velikoj vjeri. Možete misliti kakva je velika vjera bila u Abrahama kad je povjerovao da će on u 90-toj godini, a žena mu u 80-toj imati potomka, gdje je već prije 30 godina prestalo njeno mjesečno vrijeme, koje je znak sposobnosti za novi život, a i kad ga je imala, bila je nerotkinja i po prirodi nije mogla rađati. A sada ju je još i vrijeme pregazilo. Sv. Pavao ju naziva ženom obamrle utrobe. Njen muž Abraham je povjerovao, da će ona ipak roditi. Kakva je to vjera bila! Zato je Abraham dobio naslov praotac vjere i vjernika na zemlji, jer je, kaže Pavao, povjerovao Bogu protiv svake nade.Vidite, tu je bit vjere! Naša vjera se uvijek oslanja na svjedočanstvo Boga, koji ne vara, Boga, koji je istina, Boga, koji čovjeka želi spasiti. Bog u Starom zavjetu svjedoči o svojoj veličini. Stari Zavjet je prepun dokaza Božjeg milosrđa prema Židovima. Posebno kad ih je čudesno izveo iz ropstva egipatskog, otvorivši Crveno more i 40 godina hranio manom u pustinji, koja je već najava euharistije. Mana u pustinji – kruh s neba. Kad ih je doveo u obećanu zemlju, brzo su zaboravili divna Božja djela i počeli kršiti njegove zapovijedi, koje su zavjetom obećali vršiti.

I dirljivo je to njegovo milosrđe, koje izražava kroz srce psalmista, kada ovako veli, a ja bih rekao da to i danas nama veli: O, kada bi me moj narod slušao! Kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove. Ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove, a svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine. Za vrijeme rata taj psalmist meni je bio najveća utjeha. Ja sam to govorio svom narodu u Velikoj Gorici, a bilo je oko 7.000 prognanika, koje smo hrabrili da ne klonu duhom. I narod je poslušao, uzeo krunicu u ruke i Gospi molio i vapio. Nemojmo to zaboraviti tako brzo, da nas je upravo njena ruka i naša ruka koja je držala krunicu, spasila.
Sjećam se jednog mog Goričana, koji se je oženio iz moje župe 6 godina prije rata, pa je došao k meni i rekao: Velečasni, vi ste mi blagoslovili brak i brak mi je sretan, a sad vas molim da vi blagoslovite i krunice za moje dečke. Nijedan mi se ne da u rov bez krunice. I onda ja pitam: Drago, reci mi, da li znate moliti krunicu? A on kaže: Ma, velečasni, niti ja niti moji dečki ne znamo moliti. Ali mi nešto drugo znamo. Dok vi ovdje molite, tamo nas Ona brani. Zato hoćemo imati krunicu. Eto, to je Bog učinio, to je ta milosrdna ljubav, koja se, rekli bismo, kristalila nad našom Domovinom. A mi smo uvijek u opasnosti da prebrzo zaboravimo ta djela. To milosrđe Božje, koje se po Njezinom zagovoru očitovalo i na zaprepaštenje europske politike mi smo pobijedili u ratu, i to goloruki. Nisu nam dali kupovati oružje da se branimo, misleći da će nas upropastiti i uništiti, a ipak, Bog nas je spasio. Provaljivali su najhrabriji u te kasarne, koje su bile prepune oružja i tako smo se spasili, ali Božjom rukom. I tu je to milosrđe Božje, koje nikad zaboraviti ne smijemo. Prorok Izaija govori o Božjem obećanju, ako se vrše Božje zapovijedi: «O, da si pazio na moje zapovijedi, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi. Potomstva bi tvoga bilo kao pijeska, a porod utrobe tvoje kao njegovih zrnaca. Nikad ti se ime ne bi zatrlo niti izbrisalo preda mnom.» A ovako nam se pomalo zatire. Nemojmo zaboraviti, statistika govori, da nas je svake godine desetak tisuća manje. Desetak tisuća Hrvata se svake godine manje rodi a to je jedan mali gradić. A više umire. To je bijeg pred životom, ali kad bismo se vratili Bogu, kaže Izaija, obnovilo bi nam se potomstvo, sačuvao bi se ovaj narod.

Zato, molitelji Molitvenih vijenaca, koji imate svoj molitveni dan, nemojte zaboraviti kako ste jaki!

Sutra će biti prvo čitanje o Amalećanima. Jošua je krenuo u rat s četama, a Mojsije je molio. Dok je Mojsije molio, Izraelci su pobjeđivali. Kad su mu ruke klonule i nije ih više mogao držati u zraku, pobjeđivali su Amalećani. Onda su dvojica došla pa su Mojsiju držala laktove, samo da pobijede. I pobijedili su jer je Mojsije molio. Što to govori? Da je Mojsije kao molitelj na jednoj strani bio jači nego sva izraelska vojska na drugoj strani, jer je bio molitelj. Evo, tu je bila snaga za vrijeme domovinskog rata. Ali tu je i snaga sada protiv ovog zla, što sam ga na početku nabrojio, ako mi budemo molitelji. Zato, veselite se vašem danu molitve, kad vam dođe u onom vašem vjenčiću, veselite se - bit ću Mojsije! Zapamtite, vi ste Mojsije ovog naroda, upravo po molitvi. Evo, to je ta snaga. Tako se zrcali Božje milosrđe! Stari Zavjet je prepun divnog Božjeg milosrđa. Kako je Bog opraštao! Sjetimo se Davida, koji je tako duboko pao i u bludu i u ubojstvu, ali mu je Bog oprostio, jer se je kajao! Smiluj mi se, Bože, vapio je i bila je to najljepša pokajnička molitva 51. psalam.

I Novi Zavjet počinje sa milosrđem

Po velikom milosrđu Boga našega došlo nam je sunce s visine, a to je Isus, Sin Marijin. Bog je dakle, vjeran svome obećanju. Obećao ga je poslati i došao je. I kao što je Stari Zavjet počeo s vjerom Abrahama u novi život, tako i Novi Zavjet počinje s vjerom Djevice u novi život. Jer anđeo veli, da će začeti bez muža. Kakva vjera je bila u te Djevice da je vjerovala, da će se dogoditi ono što se nikada ni jednoj ženi prije nje nije dogodilo, da bi bez muža začela. A niti poslije nje. Ali ona je to doživjela, jer je vjerovala. Zato će joj Elizabeta reći: Blažena ti što povjerova da će ti se ispuniti što ti je Gospodin obećao. Dakle, i Stari Zavjet počinje sa vjerom Abrahama u potomka, kojega je dobio kao starac i Novi Zavjet počinje sa vjerom Djevice u potomka, koji se zove Isus Krist, naš jedini Spasitelj. I to je to milosrđe Božje, koje se zrcali nad nama. Bog je tako ljubio svijet, piše sv. Ivan u svom Evanđelju, da je dao svoga Sina, Jedinorođenca, da nijedan koji u Njega povjeruje, ne propadne.

Isusova prva poruka u sinagogi u Nazaretu bila je objava milosrdne ljubavi, napose prema grešnima, zarobljenima, potlačenima, siromasima.

Prvi bljesak Isusovog milosrdnog Srca je jedna od najljepših parabola, koju nam je Isus izgovorio u Evanđelju, a to je
Parabola o izgubljenom sinu. Ne treba je ponavljati, svi ju znamo. Dva sina, jedan odlazi u tuđinu sa cijelom imovinom u džepu. I kaže sv. Luka – i živio je razvratno. Razvratni život uništio je njegovu imovinu. Ali otac, makar mu je sve dao, nije mu mogao uskratiti očinsku ljubav. Njegova je ljubav prema tome izgubljenom, propalom sinu bila tako velika, da je svaki dan išao na obližnji brežuljak, ne bi li ga ugledao, kako se vraća kući. Svoje izgubljeno dijete. Jednog dana ga je dočekao i kaže sv. Luka, koji to opisuje, otac leti prema sinu, obujmi ga, zagrli ga, više ga je nosio nego vodio u dom, naredio je da se priredi gozba, da se ugojeno tele zakolje, da mu se obuče najljepša haljina, da mu se stavi prsten na ruku kao znak očinske veze i ljubavi. Koja je to ljubav! Isus je htio reći da naš Bog nije samo stvoritelj nego i Otac koji ljubi, koji ima toliko milosrdne ljubavi da nam sve oprašta. A svaki od nas se u tom izgubljenom sinu može prepoznati, jer onog dana, kad smo pali u teški grijeh, mi smo se izgubili i prekinuli vezu sa svojim Bogom i odbacili se od njega. Ali vidite, koliko puta, od prve ispovijedi do danas, uvijek nam je oprostio. Uvijek iznova oprašta! Mi se svaki put kajemo. Ja sam čak malo preformulirao to kajanje, ne - da neću više griješiti -, nego da ću se truditi da više ne griješim, jer opet padnemo, ali On opet oprašta i do kraja života, uvijek će nam opraštati. To je milosrdna ljubav. Razmišljajmo o tome, kako je Bog velik u milosrđu svom!

Druga parabola, koja je meni isto upala u oči, kad razmišljam o Božjem milosrđu, to je
Parabola o milosrdnom Samaritancu. Za mene je ta Isusova zgoda predivna, kada onaj pita, tko je moj bližnji, a onda Isus donosi zgodu: Bio čovjek, koji je išao iz Jeruzalema u Jerihon i na putu napadnu ga razbojnici, okrvare, opljačkaju i ostave polumrtva u krvi. I starozavjetni svećenik vidje ga i prođe. I levit – vidje i prođe. I naiđe Samaritanac, sagne se, sažali se nad njim, izvadi iz svoje torbe ulje i vino i zavije mu rane. Stavi ga na svoje živinče i odnese u gostinjac i veli gostioničaru, brini se za njega, skrbi da ozdravi i kad se vratim, platit ću ti, ako što više potrošiš. Zašto je Isus ovo ispričao? Prije svega, ovaj čovjek jest čovječanstvo. Ovi razbojnici, to je Sotona i njegovi sotonski anđeoski suradnici, koji su otpali od Boga, dakle, đavli, koji su čovječanstvo izranili u prvom čovjeku. Nanijeli mu rane, gotovo neizlječive. Stari Zavjet nije mogao spasiti čovječanstvo sa svom svojom pobožnošću, ni levit ni svećenik, nego dolazi Samaritanac, a to je Isus. On se sagiba nad čovječanstvom. Vadi vino i ulje, a to je simbol sakramenata, koji liječe, koji čak liječe i fizički kao npr. bolesničko pomazanje. I stavi ga na živinče, a to živinče su Isusova ramena. Na svojim ramenima noseći križ, on je u tom križu nosio sve naše grijehe. Cijelo čovječanstvo je nosio na svojim leđima. Zato je triput pao pod tim teretom i umro od ljubavi. Kakva je to ljubav! On nije morao umrijeti, on je bio bezgriješan, ali je prihvatio smrt, samo da nju uništi svojim uskrsnućem. I kada je Isus na križu umirao, On je u sebe stavio sve naše opačine, naše grijehe. Kaže prorok Izaija: Opačine naše satriješe ga! Sjetite se filma Pasija, a to je samo mala slika kako je stvarno trpio. Tu je prikazano koliko je grijeh veliko zlo, kad je on nevini morao toliko trpjeti. Ali vidite, nevin kad trpi, on spašava griješne. Kao što samo čista voda može oprati, tako i kad čist i nevin trpi, on spašava druge. Zato često kad nevini među nama trpi, pitamo se zašto. Pa to Bog dopušta da nevini spašava griješne. Evo, i taj Isus, kao Samaritanac je umro od ljubavi prema čovjeku. Osnovao je Crkvu, to je taj gostinjac, i rekao joj: Brini se za njega. To je ta briga Crkve za nas, da nas izvuče iz zavodljivosti zla, iz okova grijeha, da budemo slobodna djeca Božja, da budemo radosni. I kaže Samaritanac: Kad se vratim, platit ću ti. Kad će to biti? Na kraju života našega, na kraju povijesti. Mi svećenici za svoj život i rad, za svoju žrtvu ne primamo adekvatnu plaću. Ona milostinja, to je toliko da imamo za život, da možemo nekako živjeti u dostojanstvu čovjekovom. Prava plaća čeka nas na kraju života. To je ta radost Božjeg kraljevstva, koji svojoj Crkvi plaća na kraju. I tako Isus pokazuje tu milosrdnu ljubav upravo kroz taj događaj iz Evanđelja.

Sve nam to govori da moramo obnoviti vjeru u Božje milosrđe>

Sve nam to govori da to Božje milosrđe više cijenimo, da mu se radujemo. Jer to Božje milosrđe trebamo svi. Vidite, kad sam ja pročitao životopis sv. Faustine, taj njen dnevnik, ja sam stvarno odlučio da četvrta župa u Velikoj Gorici bude Svetište milosrdnog Isusa. Ne samo župna crkva četvrte župe, nego svetište, koje bi za cijelu ovu zagrebačku regiju bilo jedno uporište, da tu bude jedna služba ispovijedanja svakodnevno od jutra do navečer, uvijek. Da uvijek znaš, tamo ću naći utjehu i mir. Može se to u svakoj crkvi naći, ali da to bude baš svetište Božjeg milosrđa samo zato, da se probudi jedan optimizam, jedna radost spasenja. Ono što prorok David kaže, kad moli oprost: Daj mi da doživim radost spasenja! Da to svaki od nas doživi, kao Marija, kad u pohodu Elizabeti klikče: Milosrđe je njegovo od koljena do koljena nad onima koji ga se boje.

Kada saberemo sve ovo izrečeno, ostaje nam pitanje, koje poštuje našu slobodu: Hoćemo li se u punoj slobodi srca posve opredijeliti za Isusa i Mariju, za milosrdnog Isusa objavljenog u sv. Faustini, i za Kraljicu mira, koja se objavljuje svakodnevno cijelom svijetu? Ili ćemo se pridružiti duhu ovog svijeta, kojega nam nadahnjuje Zmaj, Sotona, lažac, koji kaže, da se ne treba moliti Bogu, da ne treba Crkve ni sakramenta, da je tehnička civilizacija pronašla toliko velike izume, od televizije do najvećih standarda, da samo treba uživati život, bez straha pred grijehom.
Koji ćemo put izabrati? Kamo ćemo usmjeriti svoje srce?

Na nama je odluka i u ovoj obnovi, hoćemo li za Isusom, koji veli: Ja sam svjetlo svijeta. Koji ide za mnom, on neće lutati u tami, imat će svjetlo života. Hoćemo li za Marijom, koja nas poziva na obraćenje, na promjenu života, koja govori već u Lourdu, da je Bog već previše vrijeđan. U Fatimi isto govori. Jednako tako govori i u Međugorju, da je Bog previše vrijeđan tolikim zlima, tolikim grijesima, da je jedino spas čovjeka u obraćenju Bogu, koje donosi našem srcu mir, radost, zadovoljstvo i puninu života. Dakle, na nama je izbor! I ovaj apostolat obiteljskih vijenaca Kraljice obitelji nek nam bude na neki način jedno okrilje, u koje ćemo staviti sebe i tu biti radosni, da mi ne spašavamo samo sebe, nego upravo po Molitvenom vijencu spašavamo i druge: svoj narod, svoju domovinu. Svoju Crkvu podupiremo. I ta Crkva nas treba. I Isus nas treba. S tim mislima bih završio ovo prvo razmišljanje. A u drugom ćemo onda čuti ono naše prvo uporište a to je Isus. Kako nam je blizak....

Image Hosted by ImageShack.us

2. meditacija


Isus – naše uporište

Opisujući situaciju današnjeg trenutka, možemo reći, da kad ne bismo imali vjere, bili bismo u očaju. Rekli smo da su naša dva uporišta Isus i Marija. Dva najčvršća uporišta. Isus, koji nikad ne zataji.Tako ga kao prijatelja naziva velika sv. Terezija, koju smo ovih dana slavili,. Ona kaže : Isus je takav prijatelj da ne može zatajiti. Kad i mi zatajimo, On ne zatajuje. I ovo razmišljanje će biti upravo o tome, kakvo je uporište nama Isus. Isus Krist, i to euharistijski Isus, bio je uporište i sv. Faustini i svim velikim svecima. Isus prisutan u Euharistiji, to je njegov najjasniji izraz prisutnosti u svijetu.

Isus je prisutan na tri temeljna načina:

1.) prisutan je kad se molimo u zajedništvu: Gdje su dva ili tri u moje ime sabrana, ja ću biti među njima. To prvo ne smijemo zaboraviti. Vidite, tu je naglasak, da moramo težiti spasiti obiteljsku molitvu, koja je nestala televizijskim programima i uništila u obiteljima tu vezu s Bogom. I zato, jer je nestalo zajedničke molitve u kojoj sudjeluje i otac obitelji, nestao je i autoritet oca, a onda je izgubljen i autoritet majke. I ako se vrati obiteljska molitva, tada djeca vide kako tata sklapa ruke, kako se tata s poštovanjem odnosi prema nekom većem od sebe, onda se u djeci stvara očev autoritet. Kada on poštuje Boga Oca, onda njega njegova djeca poštuju kao zemaljskog oca. Zašto je nestao autoritet, zašto je izgubljen kao vrijednost? Samo zato što je otac u obitelji prestao moliti. Zato, vi žene, motivirajte svoje muževe: Daj, budi s nama. I to su Mojsije naših vremena sa uzdignutim rukama. Nemojte zaboraviti ovu sliku i iskustvo iz Biblije: da je Mojsije na jednoj strani kao molitelj bio jači, dok je držao ruke, još su pobjeđivali, nego cijela izraelska vojska na drugoj strani, ali bez Mojsija. Jer kad Mojsije više nije mogao držati ruke, klonule su mu od umora, oni su gubili. Makar ih je bilo tisuće. Kad je Mojsije digao ruke, oni su pobjeđivali.Pobijedili su Amalećane, a Amalek je otišao s porazom, jer je Mojsije molio. Molitvena zajednica vjenčića i molitvene obiteljske zajednice su danas oni Mojsije, koji će spasiti Hrvatsku. Pogotovo sada prije izbora, da pobijede zdrave snage, da i naš narod, koji često izabire krive vođe, zna izabrati prave, koji bi znali voditi ovaj narod u pravom smjeru. Toliko je važno upravo sada moliti, da bih ja danas rekao vama, članovi obiteljske zajednice vjenčića: Ne samo onaj svoj mjesečni dan , nego tko može, svaki tjedan si još uzmite dodatak pred izbore, jedan dan moliti za izbore. Ja molim i moja obitelj moli, da moj narod sebi zna izabrati zdrave ljude. One, koji će znati voditi. I nemojte zaboraviti, da su vjenčići nastali 2000. godine, kada je vlada donijela onu kobnu odluku da se uskraćuje djeci dječji dodatak, a braniteljima beneficije i da je otada bilo preko 1000 samoubojstava naših branitelja, koji su izgublli nadu u boljitak i da im se prizna proliveni znoj i krv kao ranjenicima. Evo, vidite, zato treba moliti.

2.) - prisutan je u riječi Božjoj. To je drugi način njegove prisutnosti među nama. Zato bi Biblija morala biti otvorena knjiga u svakoj obiteljskoj zajednici. Nemojte dopustiti da Biblija sa svojim sadržajem bude mrtvo slovo unutar dvije korice. Bibliju stavite je na najčasnije mjesto u svom domu. Ona ne može biti među bibliotekom i različitim knjigama. Ona nije takva knjiga. Ona je sasvim posebna. Ona je sveta knjiga. Ona mora imati sveto mjesto u obitelji. Jedno najčasnije mjesto u dnevnom boravku, da svi vide, da se tu poštuje Božja riječ, jer je i u toj Božjoj riječi Isus Krist, Bog prisutan. Dakle, po zajedničkoj molitvi i Božjoj riječi.

3.) - prisutan je u Euharistiji. To je najeminentniji način Isusove prisutnosti u svijetu, koji je on izabrao od vjekova.

Isus je kao Sin Božji Euharistiju pripremao još u Starom zavjetu

- Sjetimo se egipatskog ropstva židovskog naroda, kada su u ropstvu stenjali pod faraonom. Ali Josip je svojim tumačenjem snova faraonu spasio Egipat od propasti. Otkrio je što faraonovi snovi znače. Onih sedam debelih krava simbolizira sedam plodnih godina, a sedam mršavih krava sedam neplodnih godina i kad ne bi sabirali u plodnim godinama plodine, koje su ostale kao robne rezerve, nestalo bi Egipta i zemalja oko Egipta. Zato Josip egipatski dobiva privilegije i najplodniji dio Egipta za svoju braću. U tu zemlju dolaze Izrael i Jakov sa svojim sinovima i snahama i njih sedamdesetidvoje iz te obiteljske zajednice nastanjuju se u Egiptu u gošenskom kraju. To je desna obala Nila, najplodniji dio, gdje su čak dvije žetve pšenice godišnje. Takvo je plodno.To je dobio Josip od faraona, zato što je spasio Egipat od gladi. I tu su se oni razvili.
Nakon 430 godina oni se oslobađaju. Kako? Tako da Bog diže Mojsija, velikog vođu, koji na najposebniji način simbolizira Isusa Krista, koji će izvesti narod iz ropstva grijeha, a Mojsije iz ropstva faraonovog. I to je slika budućeg spasitelja Isusa Krista. I kako ga oslobađa? Tako da par dana prije oslobođenja traži: Zakoljite janje i krvlju njegovom poškropite ulazna vrata vaših kuća. Jer ove noći će proći anđeo smrti i poubijat će sve prvorođeno od žene i stoke. Ali gdje bude našao krv janjetovu, neće ući. To će biti vaše izraelske kuće . I kad je drugi dan faraon čuo i vidio svog mrtvog prijestolonasljednika i čuo da nema kuće u kojoj nema mrtvoga, a da kod Židova nitko nije uništen, tad je faraon popustio. Nakon devet zala, to deseto ga je slomilo i rekao je Mojsiju : Izlazi iz moje zemlje! Nestani, da mi sav narod ne izgine zbog vas Židova. I tako je počelo oslobođenje. Ova krv je imala moć ne zbog tog janjeta nego zbog ovog Jaganjca, čija prolivena Krv spašava čovječanstvo. Ona krv je bila najava ove Krvi. I tada, na spomen toga oslobođenja, Mojsije prima od Boga naredbu : Svake godine kad se sjetite oslobođenja iz ropstva, slavite Pashu, a to znači Božji prolaz. Pasha znači Božji prolaz, Bog prolazi i on vas je oslobodio. I to tako: Zakoljite janje, godišnjaka bez mane, koji je simbol Krista koji je bez mane , čist, nevin, i jedite ga s beskvasnim kruhom, jer su oni upravo te noći trebali izaći. Vi žene, sada ne pečete kruh, vi ste milostive, samo si kupite kruheka, ali žene prije vas i vaše generacije, vaše bake i mame su pekle kruh i znadu što je kvas u kruhu. Kvas čini kruh da nabuja i da naraste i da postane tečan, fin, a kruh bez kvasa, to su mlinci, ni to više danas ne pečete jer ih imate gotove, a mlinci su kruh bez kvasa i zbog toga mlinci su čisti i ne kvare se. Mogu dugo stajati. I te noći su žene bez kvasa pekle, oni su rekli prevrte, a to su mlinci. To je taj beskvasni kruh, da im bude dugo na putu stajao i da se ne pokvari, Taj kruh je simbol Krista, koji je nepokvarljiv, koji je čist, koji je trajan, stalni spasitelj. I već taj beskvasni kruh, za kojega je Bog naredio Mojsiju da ga svake godine u Pashi jedu, stroga je bila odredba i do dana današnjega. Židovi koji nisu Isusa prihvatili, jer nisu u njemu prepoznali svoga spasitelja, a slave Pashu, staru Pashu, jedu i danas beskvasni kruh, a on je simbol Krista.Tako Bog priprema Euharistiju! Zašto? Jer je Euharistija Bogu najveće uporište na zemlji. Najjasniji znak da je On živ tu među nama.

- Drugi znak koji najavljuje Euharistiju u Starom zavjetu bio je kad su prešli Crveno more, oslobodili se ropstva egipatskog i putovali, ali rezerve koje su si ponijeli su brzo nestale.I bili bi umirali od gladi. Narod je vapio Mojsiju, a Mojsije je digao ruke i Bog im je dao manu s neba. Mana s neba slična je našem snijegu, onoj soliki, to su one mrvice snijega, kao pšenično zrno. To je svako jutro padalo njima s neba. Oko njihovih šatora, gdje bi se ušatorili i noćili bilo je sve bijelo. I svaki je muž, otac obitelji išao s mjericom prema broju članova i nagrabio jednu ili dvije mjerice, da imaju za taj dan za jelo. I kaže sv. Pismo, to je bio kruh s neba, koji je imao svaku slast. Kad su jeli tu manu, imali su iskustvo one hrane, koju su prije jeli, npr. imali su osjećaj kao da jedu, sad izmišljam, šunku, jagode i tako redom. Dakle, kruh koji ma svaku slast u sebi, imao je slast svake vrsti hrane, to je ta mana s neba. Kroz 10 godina svako jutro je padala mana s neba i Bog ih je hranio da izdrže put i da dođu u obećanu zemlju u Palestinu i da tu formiraju narod židovski, u kojem će se roditi Spasitelj. Vidite, kako Bog brižljivo priprema svoju ljubav i milosrđe kroz povijest spasenja preko tog židovskog naroda. I ako su bili Bogu nevjerni, On im je uvijek opraštao, kad su se kajali. A kad su bili jako nevjerni, onda im je dao dva ropstva, babilonsko i asirsko, gdje su itekako doživjeli poniženje radi svoje nevjere. Bogu su obećali, kad su primili 10 zapovijedi, da će mu ostati vjerni, da će ih držati, a Bog im je obećao svoju zaštitu u svim smjerovima. Ali su to prekršili, a On im je opraštao, jer je Bog milosrdan. Ali taj kruh, mana s neba, je jedan opet novi simbol euharistije. Tako je Bog svoj narod već pripremao za euharistiju. Druge slike vam neću ni spominjati.

Priprema euharistije u Novom zavjetu

- Prvo čudo ( svadba u Kani ) već aludira na euharistiju. Kako? Isus u Kani vodu pretvara u vino za mladence, da ih izvuče iz neprilike, jer im gosti ne znaju otići kući a nema više vina, a nema ga gdje nabaviti.. Marija dolazi. Gledajte ulogu majke. Ona je prva primjetila. Jer vi ženske primjetite ono što muški ne vide. Vama je Bog dao tu intuiciju, taj osjećaj.Tako je ona primjetila da u konobi nema vina, a oni su još tu, još bi pili. Što sad? Ona dolazi k Isusu i šapne mu: Sinko, vina nemaju! A Isus se najprije pravi kao da se to njega ne tiče. On je gost. Zato kaže: Što ja imam s tim? Ženo, što ja imam s tim? Još ju je nazvao ženom, a ne majkom. Ali zamislite vi Mariju. Koja je to ljubav majčinska! I tu je ta ljepota njenog majčinskog bezgriješnog srca. Odlazi k apostolima i kaže im: Što god vam rekne, učinite! Kad je Isus vidio njenu vjeru u svoje božanstvo, da On može spasiti mladence iz neprilike što nemaju vina, kad je on vidio, kojom vjerom ona vjeruje u njegovo milosrdno srce da ih on neće ostaviti u ovoj krizi i sramoti, bez ozira što je on nju odbio, Što ja imam s tim, a ona ide k apostolima i kaže: što god vam rekne, učinite! - kad je to sve vidio On kaže: Napunite sudove vodom. Slomila ga je svojim zagovorom, slomila ga je svojom vjerom u njegovo božanstvo i njegovu ljubav probudila. I kad su napunili sudove vodom, tada Isus kaže: Odnesite ravnatelju stola! Od Njegovog blagoslova, kako kaže evanđelje, podigao je oči prema nebu,blagoslovio vodu i od toga blagoslova zarumenila se voda u najfinije palestinsko vino, tako da je ravnatelj rekao: Mladenci, pa svi koji svadbuju, najprije daju dobro vino, a kad se malo ponapiju, da bi mogli ipak kući otići, daju slabije vino. A ti si najbolje vino čuvao za kraj. Jer je to bilo zapravo Isusovo vino od te vode. Eto, to je to čudo koje je Marija prizvala. Zašto je to čudo Isus učinio? Ne samo da izvuče iz neprilike mladence, nego da apostole priredi za Zadnju večeru, kada će na zadnjoj večeri On vino pretvoriti u svoju Krv. A oni će imati iskustvo iz Kane Galilejske: kad je mogao vodu pretvoriti u vino, onda može i vino pretvoriti u svoju Krv. I povjerovali su. Dakle, vidite, već sa prvim čudom Isus priređuje Euharistiju. Nemojmo to zaboraviti. Koja je to ljubav prema nama! Da bude živ među nama.

- Drugo veliko čudo koje pripravlja Euharistiju je umnažanje kruha u pustinji . Vi znadete to evanđelje. Koliko ih je bilo! Kaže samo 5000 muškaraca, a žene i djeca se ne spominju. A znate, gdje je bilo 5000 muškaraca, a bio je slobodan pristup, da je žena bilo još i više. Jer vi žene još više navalite kad je Isus blizu, nego muški. I tu vas ima više nego muškaraca. Tek pokoji sam muškarac. A vas, hvala Bogu, ima. Imate tankoćutno srce za prave vrijednosti. To je Bog dao vama, nemojte biti ohole, nego zahvalne Bogu za to. I taj Isus umnaža kruh, 5 hljebića malih u jednoj košarici koju je jedan dječak nosio. To nisu bili hljebovi, nego mali hljebići. I jeli su i preostalo je. Kaže, dijelite! I dijelili su i nahranilo se tisuće muškaraca i njihovih žena i djece, to znači preko 10000 tisuća. Isus kaže, pokupite da ništa ne propadne!Tu nas je naučio poštivati dnevni kruh, da ga ne gazimo. I mi smo u mojoj obiteljskoj kući, a vjerujem i vi u svakoj vašoj kući, jako poštivali kruh kao dar Božji. Kad bi pao, nije se bacao u smeće. Malo se puhnulo, poljubilo, pa ga je živad pojela, ako je bio jako zaprljan. To se nije bacalo u kantu za smeće. Mi imamo danas jedno obezvrjeđivanje kruha. Što je Isus učinio s tim umnažanjem? Opet je apostolska srca priredio za Posljednju večeru. I drugi dan, ako je mogao umnožiti kruh, onda može i kruh pretvoriti u svoje tijelo. To znači, nastaniti se u taj kruh, da po njemu može doći k nama. Isus je upravo kruh izabrao da bude vidljivo sredstvo njegovog dolaska u naše srce.

Kruh je po sebi tajna.

Jeste li primjetili jednu čudesnost običnog kruha? Ta hrana ima nešto što nema nijedna druga hrana na zemlji. A Isus ju je uzeo da dođe u naše srce, da bude u Euharistiji znak njegove prisutnosti. Da nikada ne dojadi, a jede ga se svaki dan od malih nogu do najstarijih godina, triputa na dan. I nikada ne dojadi! Nastaje od pšenice ili kukuruza, ali uglavnom od pšenice i Ima jednu svoju prirodnu čudesnost. Gledajte, baca ga se u jesen u zemlju, hladnu, mokru. Jednu klicu pusti dolje, jednu gore, a preko zime prekrije ga snijeg. I raste. I zrno umre, raspadne se, a iz tog jednog umrlog nastaje 40, 50, čak do sedamdeset novih .Kad sam bio župnik u Botincu bio sam u kontaktu s Agronomskim institutom u kojem se visokosortne pšenice klasiraju. I krstio sam dijete jednog agronoma, koji je doktorirao u Americi na pšenici. Pitao sam ga: Doktore, dajte mi recite, da li je znanost otkrila tajnu pšeničnog zrna ? Odakle ta čudesnost, da od umrlog, propalog nastane 40 novih? Gdje je ta energija ? Od jednog trulog nastaje 40 novih zrna i više. Kaže mi on, velečasni, znanost nije do toga doprla. A ja kažem da ja znam. - Kako vi znate a niste studirali agronomiju? Znate, ja sam studirao Bibliju, a u Bibliji nam je Isus otkrio, da je naš Bog Otac, a ne samo Stvoritelj. A otac ne dozvoljava da mu djeca umiru od gladi. I zato taj Otac čini čudo svake jeseni i proljeća i umnaža čudesno ovaj kruh. Od jednog umrlog nastaju 40 i više novih. To je milosrdna ljubav Oca, da svi imaju kruh. To je ta tajna. Bio je iznenađen mojim biblijskim tumačenjem. I taj kruh tako čudesan, koji nikad ne dojadi ljudima jesti, uzima Isus da se u njem nastani. I to se dogodilo na Zadnjoj večeri.

Ali kad je u pustinji umnožio ovaj kruh, drugi dan su se u Kafaraumu našli apostoli i ponovno je narod saznao da je tu došao Isus i napunili su sinagogu, da je bila prepuna. I tada Isus ( to sv. Ivan u 6. glavi svoga evanđelja donosi i to je jako dobro pročitati cijelo) kaže narodu : Da, došli ste, jer ste se jučer nasitili, ali ja vama kažem,... i tada najavljuje Isus euharistiju: Ja sam živi kruh, koji sam sišao s neba i ja ću svoje tijelo dati vama za jelo.I tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će po meni. Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje, živjet će po meni. Tada je Isus najavio euharistiju, ali kako će On to izvesti, to apostoli nisu znali. To ni narod nije znao, samo je Isus doživio strašan poraz. Nisu ga razumjeli. Nisu u njegovoj riječi i najavi euharistije prepoznali čudo.I što se je dogodilo? Židovi su ovako reagirali: Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo ? Kao da su rekli, pa nismo mi ljudožderi da jedemo ljudsko tijelo. I onda još veli, tko ne pije moje krvi, neće imati života u sebi, pa nismo mi krvopije! I svi su ga napustili. Ostao je u sinagogi sam. Jer nisu znali, kako će to Isus izvesti, kako će se uprisutniti u taj beskvasni kruh. Nisu mu vjerovali. Onda je Isus upitao apostole, hoćete li me i vi ostaviti? Jer ni oni nisu razumjeli. Ali je Petar spasio situaciju i rekao: Gospodine, kuda ćemo ići kad ti imaš riječi života vječnoga. Mi ti vjerujemo makar ne razumijemo. Eto, to je veličina Petrova. Zato nije čudo, da ga je Isus izabrao za nasljednika svoga na zemlji. Petar je spasio situaciju vjerom. I na Zadnjoj večeri, kada je bio najsvečaniji dio, Isus je ustao, izrekao onaj svoj divni govor i rekao: Živo sam želio ovu Pashu blagovati s vama! On je i prošle godine imao Pashu sa apostolima, i pretprošle godine, prve javnog djelovanja i druge, a ovo je bila treća godina javnog djelovanja. Nije rekao, ni lani ni preklani živo sa želio, tek ove godine. Zašto? Jer je znao da je to zaista njegova zadnja pashalna večera i znao je što će učiniti s tim kruhom. Zato je rekao, živo sam želio ovu večeru jesti s vama. I tog trenutka, uzeo je u svoje ruke kruh, podigao oči prema nebu, blagoslovio kruh i rekao: Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje. I tog trenutka Isus se uprisutnio u taj kruh, a da sa izvana ništa nije vidjelo da je On tu prisutan. Tako i sada kad bude ovdje sv. Misa, nećete vi ništa vidjeti izvana, ali će se isto to dogoditi. Kad mi svećenici to govorimo kod sv. Mise, to zapravo govori Isus, On si samo posuđuje svećenikova usta, srce i volju. Zašto mi Njega ne vidimo, a prisutan je ovdje? To je tajna, zato na kraju i kažemo, tajna vjere. Znači, događaj, koji je stvaran, ali kojega ne vidimo. To je otajstvo. Tu je bit te tajne.

Evo jedne slike

da vas još više potaknem da prihvatite tu istinu. Svaka stvar koja postoji ima svoju bit i ima svoje sporedne oznake. To je filozofija, vi ste pametni pa ćete me razumijeti. Bit stvari čini stvar onim što ona jest, a sporedne oznake ju samo označuju. Tako naprimjer stolac. Bit stolca je da se na njemu može sjediti. Kad stolac postane poderina, da se na njemu ne može sjediti, on više filozofski gledano nije stolac, nego poderina, jer nema kvalitete sjedenja. Sporedno je kakvog je oblika stolac. Ovi vaši su svi niski. Moj je sasvim drugačiji, drven i tapeciran, ali je isto stolac. Klupa je isto stolac - četverosjed. To su sve sporedne stvari. Šavrićevi su naslonjači bili nekad takvi da utoneš u njih, a mogao si se i malo zibati. Ali i to je stolac. Dakle, to je sporedno od kakvog je materijala, ali bit mu je da je stolac, da se može na njega sjesti. A što se kruha tiče, što je njegova bit? Bit kruha je da hrani moje tijelo svojim mineralnim sastojcma, škrobom i svim onim što on ima. To je temeljna hrana za čovjeka, koju imaju svi narodi na zemlji. I zato je Isus uzeo kruh. Što je sporedno kod kruha? Pa to kakav je. Idite u pekarnicu i vidjet ćete kojih vrsta i oblika kruha danas ima. Crni, polubijeli, bijeli, kiflice, perece, štruce... desetak, petnaestak vrsta, a sve je kruh! Samo su oblici različiti. Sad idimo na oltar. Pred nama je kruh, pečeni iz pšeničnog zrna – hostija, okrugla, bijela. Okrugla, bijela – to je sporedno. Što je bit? Da hrani moje tijelo. A kad taj kruh prođe kroz božansku peć, koja se zove sveta misa i kada se nad njom dogodi Isusova stvaralačka čudesna riječ: Ovo je tijelo moje - nakon toga više nije kruh, koji će hraniti moje tijelo. Na ovu bit - hraniti tijelo – dolazi Isusova prisutnost koja hrani dušu. I kad ga svećenik podigne, vi mu se poklonite, znate tu je, ali ga ne vidite, zašto? Zato što je njegova bit hraniti tijelo nestala i sad je bit Tijelo Kristovo, ali vanjski oblik okrugli bijeli, ostaje. Vanjski oblik se ne mijenja, ali njegova bit – hraniti tijelo – je nestala, a nastala je bit Tijela Kristova, koje hrani dušu. Zato mi ne vidimo Tijelo Isusovo. Recite mi. Kad bismo mi vidjeli Isusa, bili mi mogli Njega lomiti zubima? Ne bismo. Ali kruh papamo rado. To je čudo ljubavi i božanske mudrosti. Zato nema većeg čuda na zemlji od svete mise. Nema većeg izraza Isusove spasiteljske milosrdne ljubavi nego je euharistija.

U euharistiji su došle do izražaja dvije osobine Isusovog srca:

- Njegova milosrdna ljubav i
- Njegova poniznost


- zamislite, koja je to poniznost Božjega Sina! On, koji je ures neba, kojega psalmista zove najljepšim od ljudskih sinova, svu tu ljepotu božanstva on je tu sakrio i uprisutnio se! Isti Isus, kakvog ga je Marija rodila, isti Isus, kakav je hodao Palestinom i činio čuda, isti Isus, koji je bio na križu razapet i umro od ljubavi. Taj isti Isus je tu, ali bez sveg njegovog vanjskog sjaja. Kakva je to poniznost! Zato će sv. Toma, najdubokoumniji teolog, u pjesmi Klanjam ti se smjerno, reći: Samo Bog na križu bješe oku skrit. Na križu se nije vidjelo da je Isus Bog, a ovdje, u euharistiji je i čovjek tajnom obavit. Ne vidi ga se kao čovjeka. Ondje se nije vidjelo Boga, a ovdje se ne vidi ni Boga ni čovjeka. Mislim da ste razumijeli. Želio sam da shvatite, da je to najveći znak Isusove ljubavi na zemlji, najveći izraz poniznosti. Tako nas je ljubio da se satro do praha i komadića našeg kruha, da čak po Njemu možemo gaziti, ako nam padne. Jer, pazite, Isus je prisutan u cijeloj hostiji i kada slomimo hostiju, u svakom dijelu je cijeli. Kad ima kakva mrvica, koja je nama nevidljiva, i tu je On sav. Tako se je ponizio taj naš Isus, samo da može doći u naše srce.

Zašto je Isus ustanovio euharistiju

Koji je razlog? Glavni razlog je ono, a Isus je to znao, što se dogodilo s nama, kad su Adam i Eva u onom žalosnom svom padu izgubili milost Božju teško sagriješivši, jer su prekršili Božju zapovijed. Jednu jedinu koju im je dao! A dao im ju je da vidi, da li ga vole, da li su mu zahvalni. Ako me volite, nemojte ovo dirati. A oni su baš to dirali, na nagovor Sotone, koji ih je lažju prevario. Sotona se uvijek služi lažima. On je lažac i otac laži, kaže Isus. I prevario ih je. I oni su teško sagriješili i ostavili u nama svima ranu svoga grijeha. I Isus je vidio da smo mi ranjeni istočnim grijehom. Milost Božja krsna nam je oprostila istočni grijeh, ali nam nije maknula sklonost grijehu. Mi i nakon što smo kršteni, skloni smo k zlu više nego k dobru. To je Isus znao I sad je Isus kao Spasitelj tražio način, kako bi nas od te sklonosti k zlu izliječio, da nas grijeh ne uništi. Kako bi nam dao protusnagu k tomu zlu – grijehu i sklonosti k zlu. I odlučio je. Na zemlji nije našao nijedno sredstvo, koje je stvorila neka stvaralačka ruka, da nas liječi od toga, da nas brani i odlučio je sebe samoga dati. Pazite, koja je to ljubav! Sebe je uprisutnio u jelu koje svi ljudi na zemlji jedu i koje je svima drago jelo. Ja se sjećam jednog starčeka u Okiću, kad sam ga pitao – Dedek (skoro je imao 90 godina a lijepo je izgledao), kaj vi papate da tak dobro zgledate u tim godinama? - Gospon, ja vam već puno ne jedem, ali korica kruha i kupica vina, to je meni dosta. I to mene drži! Korica kruha i kupica vina? To je Isus uzeo u euharistiji ! Zamislite ! I onda mi je još zgodno rekao: Znate, kaj je detetu dudica, to je starčeku kupica.

Isus Krist, znajući te naše sklonosti k zlu, odlučuje sebe samoga staviti u tanjurić kruha euharistijskoga na oltaru, da bi mogao doći u naše srce. Zbog čega? Da se u nama i s nama bori protiv zla u nama, i da se s nama u nama bori protiv zla u svijetu, koje nas zavodi. Zamislite, koliko zavodništva ima na ovom svijetu. Samo si pogledajte dnevni tisak, masmedije svih vrsta, od tiska do televizije. Sve je puno zavodništva, da čovjeka navede na grijeh i na zlo.To je Isus znao. I treći neprijatelj protiv kojega se bori u nama i s nama je đavao, koji ne miruje, nego obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre, koga da zavede ( Sv. Petar) Samo Isus može pobijediti tog zavodnika. Samo On ga izgoni iz onih nesretnih, opsjednutih, samo On pobjeđuje njegovu lukavost. I zato je Isus rekao: Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji Mene blaguje, živjet će po meni.To je najdublji razlog da nas Crkva Majka poziva da se često pričešćujemo. Nema svetaca katoličke crkve koji nije tu euharistiju duboko cijenio i blagovao i po njoj se posvetio. Nema ga! Svi su sveci imali tu krasnu oznaku – poklonici i ljubitelji euharistijskog Isusa. On je tu živ prisutan. Zato slavite euharistiju. To je naš spas i to je naša obrana, to je naša hrana. I to nas čini pobjednicima nad zlom. Bez euharistije zlo nas pobjeđuje. S euharistijskim Isusom mi zlo pobjeđujemo. Nemojte to zaboraviti!

Sveta misa je živa kopija Posljednje večere

Isusova euharistija koju mi slavimo sada, to je živa kopija Posljednje večere. Isus je na početku s ostalima pjevao zahvalne pjesme.To je naš uvod molitve, molitveno bogoslužje. A onda je govorio svoj krasan govor na zadnjoj večeri, - to je riječ Božja koju čitamo, Božji govor u prvom i drugom čitanju i u evanđelju o kojem govori Crkva u propovijedi. To je prvi dio mise. Drugi dio mise je žrtva, jer nosimo žrtvene darove kruha i vina na oltar, u koje će se Isus nastaniti i postati naš Spasitelj. Zato je važno, kad se prikazuje kruh, koji simbolizira naš rad i naše aktivnosti, da nam ga blagoslovi, da bude naš rad uspješan. Stavimo svoj rad u kruh. Kad se ulijeva vino u kalež, - kalež simbolizira bol, kako je i Isus rekao u Getsemaniju: Neka me mimoiđe ovaj kalež da ga ne pijem, ali neka bude tvoja volje, Oče ...Tu ulijmo sve što nam je teško, sve patnje i boli. Vidite, to znači sudjelovati s misom živo. Nemojte biti europski promatrači, koji su samo promatrali i ništa nisu učinili. Vi budite sudionici, služite misu s nama.

U kruh stavite svoj rad, a u kalež svoje boli

I kad dođe Isusova riječ: Ovo je tijelo moje, tada će Isus naći u kruhu vaš rad, pa će ga blagosloviti da bude uspješan. A u kaležu, boli će pretvoriti u radost, pa ćete kući ići puni radosti. Tu mi pada na pamet sveta mala Terezija, koju volim spominjati uvijek kad o ovom govorim, koja je kao mala djevojčica od 5 godina bila kod časnih sestara, jer je mama umrla upravo u njenoj petoj godini i onda su je dali u dječji vrtić, koji su časne vodile u Lisieuxu. Sestra je spremala kalež za svetu misu, a Terezija je kao i obično bila uz nju. Kad je časna otišla k oltaru urediti cvijeće, Terezija je uzela stolac, stala na njega i popela se na kredenc, gdje je stajao kalež sa velikom hostijom. Uzela je hostiju i poljubila ju. U to dođe časna i kaže: - Terezija, zašto ljubiš tu hostiju? Pa tu još nema Isusa! I pazite, što kaže mala petogodišnja djevojčica! Kako je bila educirana u vjeri zahvaljujući majci, koja će možda jednog dana biti svetica kao i njezin suprug. Što je rekla: Znam da ga nema, ali kad Isus dođe u sv. Misi u ovu hostiju, on će naći moj poljubac! Tako će naći i vaš prikazan rad u hostiji i vaše boli u kaležu. Sve mu predajte! Isus sve otkupljuje! Sve, i vraća još većom radošću.


Image Hosted by ImageShack.us

3. meditacija


Koja je bit našeg kršćanskog poziva

Što to Bog sa svakim od nas sprema? Što Bog od nas svakog kao pojedinca očekuje? Jer nitko Bogu nije nevažan! To je nevjerojatno, kako Bog čudesno u ekonomiji spasenja nije htio sve sam završiti, nego je u dijelu ljudskog spasenja ostavio jedan prostor za svoje prijatelje, vjernike. On je mogao sve napraviti, da mi ne moramo ništa raditi, nego samo primati darove.To nije htio.Htio je ostaviti jedan prazni prostor, da mi možemo s Njime zajedno sudjelovati na spasavanju svoje braće i da postanemo dionici njegove apostolske hrabrosti. I zato nam je uputio poziv. Već na krštenju dobili smo poziv sudjelovati u djelu spasenja ljudskoga. Zatim u sakramentu svete potvrde, koja u našem kršćanskom životu još nije dovoljno naglašena. To je događaj jednog dana, primili smo svetu potvrdu i gotovo, dalje više i ne mislimo. A bit sakramenta potvrde je da nas osposobi snagom darova Duha Svetoga za apostolsku službu u Crkvi. Jer Crkva, to nije zgrada, to znate. Crkva je Božji narod zajedno s papom, biskupima i svećenicima. To je Crkva, zajednica Kristovih vjernika. Zato se i prostor, gdje se ta zajednica skuplja, zove crkva. A mi često kad čujemo crkva, mislimo samo na zgradu. Krivo! Crkva je svaka obitelj, koja moli. Crkva u malom. U toj Crkvi svi mi imamo posla, samo premalo nam je to naglašeno. Zato ćemo u ovoj našoj trećoj meditaciji govoriti o tome.

Kako je Isus pozivao u apostolsku službu

Sv. Marko 3,13-19 ovako piše: I uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I postavi Dvanaestoricu da budu s Njime i da ih šalje propovijedati, s vlašću da izgone đavle. Ustanovi, dakle, Dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar – Stijena, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, koje nazva Boanerges – što znači: sinovi groma – zatim Andriju, Filipa, Bartolomeja, Mateja, Tomu, Jakova, sina Alfejeva, Tadiju, Šimuna Kananeja i Judu Iskariotskog, koji ga je i izdao. Ovaj se događaj zbio nakon što se Isus s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet, kaže sv. Marko, iz cijele Galileje, iz Judeje i iz Jeruzalema, Idumeje, Transjordanije i okolice Tira i Sidona. Silno mnoštvo! Stoga reče učenicima, neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica, da ga ne bi satrli. S Isusom je stalno mnoštvo potrebitih. Bolna situacija onih, koji ga trebaju i imaju potrebu i glad i žeđ za Njegovom riječi, za Njegovom blizinom, za Njegovim vodstvom ! A mnoge je ozdravljao, pa su se svi, koji bijahu pogođeni kakvim zlom, bacali na Njega, da bi ga se dotakli. To je veličanstveni scenarij usmjerenosti prema jednoj osobi, Isusu Gospodinu. Isus ih ne odbija već, dapače, hrabri. Dođite k Meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti! Mi, koji smo sudjelovali u dolascima blagopokojnog pape Ivana Pavla II. u Hrvatskoj, imali smo priliku osjetiti sličan doživljaj. Hrlili su ljudi iz svih krajeva Domovine, usmjereni na papu i događaj euharistijskog slavlja. Kako smo se osjećali ispunjeni, duboko radosni i ponosni kad je došao! Sav napor putovanja i bdijenja nestao je u trenutku susreta s njim. Kako smo ga željeli dotaknuti, biti mu blizu, progovoriti s njim neku riječ... Kad je prvi put došao, ja sam kao župnik u Velikoj Gorici imao sreću da se s njime oči u oči sretnem, kada sam mu predstavio onih pet djevojčica, koje su ga pozdravile. U sličnoj obnoviteljskoj i spasenskoj situaciji Isus uzlazi na goru. I kod ostalih evanđelista uzlaziti na goru znači ući u osamu, u molitvu. Susret s Ocem. Za Isusom uzlazi i silan svijet. On govori, poziva i viče, Nastaje tako prvi sabor. Iz one mase ljudi On traži sasvim konkretne osobe.

K sebi poziva samo one koje je htio. Nitko ne zna njegov izbor i zašto bira neke, a neke ne. Ne bira sve, nego koje je htio. Ovaj naš grad i okolica ima milijun ljudi, ali on je vas htio za molitelje u Molitvenom obiteljskom vijencu . Od svih On je vas izabrao u apostolsku službu molitelja. Nemojte si utvarati da ste najpobožniji i najsvetiji. Ne! On to čini. To je njegova tajna izbora. Zove kao onaj koji ima vlast. Zove samo one, koje nosi u srcu. Zove one, koje je sam odabrao. Nigdje se ne spominju kvalitete po kojima bi Dvanaestorica odskakala od ostalog mnoštva koje je išlo za Njim. Ni mladost, zdravlje, ljepota, pamet, spol, materijalno stanje, zanimanje, društveni ugled, obiteljsko stanje ili možda politička pripadnost nekoj stranci. To je Isusu nevažno. I ti, koje je izabrao, koje je htio, dođoše k Njemu. Doći k Njemu, to ustvari znači, ne biti samo fizički blizu Isusa, nego se za Njega opredijeliti. Biti onaj, koji je Isusov, koji ide za Njim. Biti mu duhovno blizak dušom i srcem, pripadati krugu Njegovih istomišljenika, preuzeti na sebe sudbinu Isusovu. Dvanaestorica, koje je odabrao i pozvao između mnoštva koje je išlo za njim, opredijelili su se za Njega i postali Njegovi apostoli, opunomoćenici, dobili su Njegove akreditive. Apostol je grčka riječ koja je u doba nastanka evanđelja 70. tih godina značila od samog Isusa Krista izabrani Božji poslanik sa ovlastima. To je opunomoćenik, glasnik Božji, koji navješćuje poruku, Evanđelje o Isusu Kristu riječju i osobnim životom. Nikakav ljudski nauk.Tako apostol postaje na neki način jedan od stupova Crkve. Apostoli se odvajaju od mnoštva, od poslova, od obitelji, od profesije i odsada pripadaju isključivo njegovoj družini. Ostavljaju svoja dosadašnja stanja i zvanja i ulaze potpuno u novu stvarnost. Sada svoju sudbinu stavljaju u Isusove ruke. Sv. Marko kaže dalje: I ustanovi On dvanaestoricu da budu s Njim, da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. Dakle, osnovno je biti s Njime, osim duhom i fizički biti s Isusom. Sjetimo se da je ona sluškinja u Kajfinoj kući u onom dvorištu, u noći Isusova uhićenja predbacila Petru strašno opasnu optužbu, koja je i dandanas jednako opasna u mnogim našim osobnim situacijama: I ti bijaše s Nazarećaninom Isusom, ti si bio s Njime! To je bila najveća optužba. Čak je mogla značiti smrt. To – biti s Njim - je tipična biblijska formula za savez s Bogom. Naš Bog s nama i mi s Njime. To označava nadsve čvrste i stabilne odnose. Savez se poštuje i on obvezuje obje strane. Vi ćete biti moj narod, a ja ću biti vaš Bog! Koja čast! On , naš Bog! To je onaj poziv za euharistiju, koji svećenik upućuje narodu pozdravom: Gospodin s vama! Možda nikad nismo doživjeli puninu tih riječi. On je s nama! Mi smo jedan narod, Božji narod, jedna zajednica Isusovih najboljih odabranika. Ustanovi Dvanaestoricu s ciljem, da budu s Njim.

Svrha tog druženja s Isusom Kristom jest da ih šalje propovijedati

Što propovijedati? Nadasve i prije svega iskustvo što smo s Njim. Iskustvo biti s Njim. Svjedočiti da je to najveći domet ljubavi. To znači propovijedati Njega, Isusa Krista. Svjedočiti Njega. To je temeljni razlog biti s Njim. Oni nisu s Njim samo zato, da ih pouči kako će i što govoriti, nego da ga tako intimno upoznaju, da to što su upoznali mogu svjedočiti. To se zapravo zove apostol. To znači da govori apostol, koji Isusa Krista intimno poznaje, jer se s Njim druži i Njemu pripada fizički i to i dušom i srcem. Tu je najdublji razlog, zašto često čitati Evanđelje.

Što znači čitati Evanđelje

Čitati Evanđelje znači družiti se s Isusom, gledati kao Isus, misliti kao Isus, htjeti kao Isus. Koji je to biser poruke, a kako ga malo otvaramo! I imamo možda čak kompletnu Bibliju, Novi i Stari zavjet, ali čuvamo ih brižno, da ih ne bismo previše upotrebljavali. Apostol stoga razumije više od drugih upravo zato jer spada u intimni krug onih, s kojima je Isus potpuno otvoren. Narodu je govorio kroz prispodobe: Iziđe sijač da sije sjeme, Neplodna smokva kojoj oduzima život, Vi ste svjetlo svijeta, Sjeme koje raste kao gorušičino i naraste do velikog stabla. Različite prispodobe. Zašto je uzimao slike iz prirode? Zato što je On nebeske stvari objavljivao, a za nebesko mi zemaljski ljudi nemamo pojam o pojmu, pa nam je On dao slike, koje su nam jasne, da bi objasnio ono što je nejasno, što je nedokučivo. Po slikama iz prirode govorio je o Kraljevstvu Božjemu. - Kraljevstvo je nebesko kao kad iziđe sijač, ili mreža koja lovi sve vrste riba i tako dalje. I taj Gospodin i ostalima i mnogima to skriveno objašnjava. Prispodobe naime, razumiju u potpunosti samo oni koji su si bliski, intimni prijatelji, kao muž i žena, koji se razumiju znakovima, čak ne treba puno riječi. Koliko puta, kada muž na malo zagorjelo jelo da samo znak, sve ti je rekao. To su neverbalni znakovi. Ili kad je presoljeno, ne, nije ništa rekao, ali znakovi se razumiju. Ostalima ostaje to skriveno. Mnoštvu koje ga je okruživalo uz more, na gori ili u kući, govorio je samo u prispodobama. Intelektualci onog vremena, poznavatelji sv. Pisma, slušajući ga zaključuju, kao tobože veliki intelektualci: - Belzebuba ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle . Nisu prepoznali Sina Božjega pred kojim drhću đavli. Nisu ga prepoznali. Intelektualci, a slijepci i zato su ga razapeli. Kakav propust!

Ni njegova rodbina nije ga razumjela

Jednog dana dođoše njegovi da ga obuzdaju, jer se govorilo - izvan sebe je. A kad su ga ti isti rođaci došli posjetiti i pozvati van iz kuće gdje je govorio, Isus će gotovo grubo odbrusiti: - Tko je moja majka i moja braća? I okruži pogledom po onima, što su sjedili oko njega i kaže tome krugu: - Evo moje majke i evo moje braće! Svi koji slušaju riječ Božju i drže je, to su moja braća, moje sestre i moja majka! Kao da i danas to nama kaže: Vi ste moja braća i sestre i majka koji slušate moju riječ i želite je živjeti. I ako je želite živjeti, onda budite radosni, da ste Isusova braća i sestre. Bez prispodoba im ne govoraše ništa, a nasamo bi svojim učenicima sve objašnjavao.

I mi se svećenici pitamo, koliko sam se puta našao pred nerazumijevanjem onih, koje sam smatrao vjernicima. Ide to mnoštvo za Isusom, sluša svake nedjelje čitanja Svetog pisma i propovijedi naše, sudjeluju u velikim slavljima, ali i dalje idu svojim grešnim stazama i opredjeljuju se za one životne opcije koje su potpuno u suprotnosti sa načelima toga Svetog pisma i učenja Crkve: krađe, korupcije, abortusi, preljubi. Kod kršćana se ti fenomeni nađu. Razočaranje, što naši apostolski napori ne donose ploda, ponekad se pretvaraju u malodušnost. Tko će povjerovati našem propovijedanju – pita Pavao. Često se sjetim Petrovih riječi: Nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevidci Njegova veličanstva. Dakle, svjedoci ljepote Isusa Krista i njegove divne osobe.To smo vam navijestili, da smo ga vidjeli u tom sjaju, pogotovo na brdu preobraženja. A ljudi i danas, kao i u Isusovo doba više govore izmudrene priče.

Kako da ocijenimo nadprosječnu gledanost televizije u našim obiteljima, sapunice, po njima se čak ravna dnevni red. Te serije zarobljuju, a sve je izmišljena priča, izmudrena, nestvarna, kojom se kvare milijuni. To je naša stvarnost! Samo oni koji se intimno druže s Isusom, koje je on pozvao da budu s njim, i koji ustraju u svom druženju s Njim, mogu razumjeti tajnu Isusa Krista i u našem vremenu. Takvima će Isus reći: Vama je dano otajstvo Kraljevstva Božjega , a onima vani sve bijaše u prispodobama, da gledaju i gledajući ne vide, da slušaju i slušajući ne razumiju i da se ne obrate... Pozvanoj Dvanaestorici dana je vlast da izgone đavle . Taj riječ - izgoniti đavle - znači boriti se protiv zla. To je sinteza dolaska Isusa Krista. I dok dozva Dvanaestoricu i počne ih slati dva po dva, dao im je vlast nad nečistim dusima. Ta je vlast strogo povezana sa propovijedanjem apostola. Ustvari, tako je Isus sam nastavio svoje djelovanje i do dana dašnjega ga nastavlja kroz one koji su s Njime, koji su se za Njega opredijelili.

Treba moliti za svećenike da budu s Njime, da im On bude najveća ljubav na zemlji, da im On bude čežnja, da im On bude na prvom mjestu!

Rekla je mala Terezija: Na nama je da svojom molitvom i žrtvom čuvamo sol zemlje da ne obljutavi. Na vama je vjernicima da molite za svoje svećenike, tu sol zemlje. I ako se dogodi da neki odluta, da li ste se pitali, nismo li i mi krivi, da je ovaj mladi svećenik napustio službu i otišao u neke privatnike i napustio oltar i evanđelje. I zato mi je drago, da su molitelji vijenca naglasili, da je jedna od nakana molitva za svećenike. To je vaša apostolska služba. Na vama je da čuvate sol! Ustvari, apostoli, oni koje odabra iz mnoštva, koji su s Njime, koji su poslani propovijedati i imaju moć izgoniti đavle, ne rade za Isusa, nego dopuštaju da Isus radi po njima i kroz njih. Da se ne bi utvarali da su oni nešto. Mi ne izgonimo đavle, nego On ih izgoni po našoj molitvi. Samo On to može, jer je to platio cijenom prolivene krvi. I to je strašna moć nad Sotonom, on dršće pred njom. Svaki put kad apostoli pokušavaju samo svojom snagom i umješnošću izgoniti zlo ili djelovati za dobro, doživljavaju vlastitu nemoć i Isusovu moć. I dok su zabrinuti, kako nahraniti tisuće gladnih, Isus im veli: Dajte im vi jesti! I u sličnoj situaciji, kako nam svjedoči evanđelje, Filip kuša Isusa pitanjem: - A gdje da kupimo kruha, da toliki blaguju? To su vrlo stvarne situacije, u kojima svaki pravi apostol uočava potrebu i doživljava poticaj na djelovanje. To ljudsko sažaljevanje u vjeri jest upravo uočavanje potreba. Apostol ima oko za potrebe drugih.

To je prvi korak apostolskog djelovanja: uočiti potrebe drugih. Kad smo slušali ujutro o zlima našega vremena, onda to znači, imati oko za ta zla, da ih smanjimo, da se to zlo ne povećava, da se to kvarenje svijeta uspori, da se baš sve do kraja ne pokvari. Eto, zajednica Molitvenih vijenaca Kraljice obitelji bi htjela i u tom smjeru djelovati. Ovaj svijet treba naše sklopljene ruke, da budemo Mojsije, da pobijedimo Amalećane, koji se sada zovu različitim imenima u našem hrvatskom narodu. I taj prvi korak – uočiti potrebe – već to motivira čovjeka da bude apostol. Naše krštenje, a pogotovo sakramenat potvrde, a i vi koji ste u braku i sakramenat ženidbe .... ti sakramenti su apostolski sakramenti. Vi koji ste u sakramentu ženidbe morate prije svega moliti za svoga sakramentalnog druga, s kojim zajedno vjerujete . Kao par ste jači nego kao pojedinci.

Drugi korak u apostolskom djelovanju je iskustvo ljudskih granica, da osjetimo da se samo na Njega moramo osloniti.To je taj osjećaj nemoći, nedostatnosti i ograničenja drugih. Gorko doživjeti svoje granice, to je čak milost . Ono što reče Filip Isusu:- Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije. To je osjećaj nemoći . Isuse, mi ne možemo, pa pogledaj to silno mnoštvo a mi imamo samo dvjesta denara. S nekoliko stotina kuna ne mogu poduzeti velike stvari. Sve mogu, kaže Pavao, u Onome koji me jača! Znači da se potpuno računa s Isusom i Njegovom čudesnom snagom, koja se dobiva sklopljenim rukama i na uri klanjanja, pa makar to bila i kratka ura. Može biti i pet minuta u pohodu kapelici Corpus Domini ili negdje drugdje gdje je Isus prisutan. Poznato zvuči zaključak apostola pred gladnim mnoštvom. Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe. Što je to za tolike? Ali to je za apostola ujedno ono malo, što zaista ima. On je spreman to malo investirati, uložiti s Isusom . To malo, ali moramo dati. Isus je mogao učiniti čudo u Kani Galilejskoj da je sam vodu stavio pred sebe i učinio čudo, ali nije to htio, nego je tražio da i sluge sudjeluju: Napunite sudove vodom. Čudo ću ja učiniti. Ali i vi nešto radite ! Nama veli: Napunite srca vjerom i molitvom, a ja ću dalje činiti čudo. Moramo znati što možemo mi, a što može Isus. Pravi apostol mora to uvijek razlikovati i onda se dati u akciju, potpuno predan Gospodinu. Tako možemo biti čak čudotvorci, u našem vremenu, jer sv. Pavao kaže: Isus Krist jučer i danas i sutra – isti. Kao onaj u Nazaretu, u Kani, u pustinji kad je umnožio kruh. Taj isti Isus je s nama. Danas smo ga čak primili. Ja mislim da ste, nakon uvoda prije mise, doživjeli misu malo drugačije. Nadam se! Zašto? Jer nam treba pojašnjavanje, treba nam svjetlo teološko. To je bila čista teologija euharistije ali i biblijsko iskustvo Boga.

Treći i najvažniji korak apostolskog djelovaja : ono malo što ima, apostol je spreman uložiti. Takova je investicija slična onoj udovičinoj, koja je u hramsku blagajnu ubacila samo dva novčića, dakle nešto jako malo, ali to je bilo sve što je imala. Sav žitak je stavila, kaže Isus, promatrajući one bogatune, koji, kad su ubacili, zazvonilo je u kasi. Više je ubacila nego oni. Oni ubacuju od svog suviška i ni ne osjete da su dali jedan zlatnik. U apostolskoj službi treba dati sve do kraja.

Dati Isusu sve što imam i posjedujem

To bi bio naš poziv nakon ove obnove. Biti radostan i sretan što me je prepoznao od milijuna muževa i žena u ovom gradu. Jednu običnu ženu, domaćicu s Trešnjevke ili možda već penzionerku, za koju kažu, da više nije nizašto, da je za otpad. Ali Isusu su važne njene sklopljene ruke. Ona je Njemu važna! Nema nekorisnih kod Isusovog evanđelja. I oni nemoćni, koji su na krevetu prikovani kao Isus na križu, jako su moćni, ali samo pod jednim uvjetom: da to prikažu Isusu iz ljubavi: Isuse, ti si iz ljubavi trpio za mene, ja evo, iz ljubavi trpim za tebe. I to je silna investicija. Tek tu se uključuje sam Isus: A On im reče: Donesite mi ovamo te kruhove. I apostoli su bili svjedoci čudesnog umnažanja kruha. I jeli su i svi su se nasitili. I nakupiše punih dvanaestak košara ulomaka. Sad se sjetimo, koliko ima gladnih u Zagrebu, koji vape za vašom molitvom, za vašom žrtvom, krunicom, za vašim pohodom, za vašim postom! Kako je lijepa misija članova Molitvenog obiteljskog vijenca da sve povuku naprijed, da ovaj grad dobije novu kvalitetu ljudskog življenja baš po vama. Pozva, koje je htio! U ovom milijunskom gradu, vas je, evo, potaknuo. Saznali ste za obiteljski vijenac i molitve i žrtve u čast Kraljice obitelji i odazvali ste se.To je apostolska služba. Ja vas sada pitam: Da li ste sretni što vas je Isus izabrao? Jeste li radosni? Ta obnova danas bi trebala probuditi radost apostolskog djelovanja. Ta se radost ne može cijeniti ni usporediti ni sa jednom radošću ovog svijeta: ni sa najsretnijom ljubavi muškarca i žene, ni najsretnijom obitelji, ni najbogatijim čovjekom na svijetu. Nema usporedbe! Ta apostolska radost je posebna radost. Da li taj svoj molitveni mjesečni dan jedva čekate ili kažete: Joj, opet je došao! Pak moram danas postiti. Pitajmo se: Da li nenametljivo osvajam svoje poznanike i prijatelje, s kojima često pijem kavu, za članove obiteljskog vijenca, da se poveća? Jesam li koga doveo u zajedništvo vijenaca ili sam ja samo sretna što sam ja tu? Smatram li da drugi zapravo nisu sposobni? A nema nesposobnih.. Samo treba htjeti. Evo, to su neka pitanja o kojima bi trebalo razmisliti i koje bi trebalo realizirati, da probudimo stvarne apostolske radosti.

Image Hosted by ImageShack.us

Na kraju ovog trećeg razmišljanja predviđen je razgovor o tim temama i o nekim drugim pitanjima.

>Pitanja i odgovori

1. pitanje: Kako pomoći odraslom sinu, koji je jako ranjen od djetinjstva i prema svakome je grub, osobito prema svojoj majci?
Odgovor: To su duhovne rane, koje se liječe duhovnim sredstvima. Uvijek treba naći pravi lijek. Prof. Ivančić na jednom mjestu govori o snazi blagoslova majke i oca. Kadgod ti padne na pamet tvoj sin, danju ili noću, kaži:- Gospodine, blagoslovi ga i ja ga blagoslovljam! - Što to znači? Oprosti mu, Bože, zlo koje čini i ja mu opraštam. A to je malo teško, jer sin ranjava majku a rana boli. Ali ona se sjedinjuje s Bogom i oprašta. I onog časa, kad ti opraštaš, a moliš Boga da i On oprosti, već si ga stavio pod snop Božjeg svjetla. Blagoslov ide odozgo. To je sila Božja. Ti si ga stavio pod taj jaki reflektor i Bog osvijetljava tu tamnu dušu u ranama, mržnji, možda i bijesu na sve oko sebe. I to Božje svjetlo, koje ide iz tvog blagoslova, pomaže mu da otkrije ono, što u njemu ne valja. Jer on misli da je on dobar i da su svi drugi krivi. Zato je tako arogantan. To je prva stvar: blagoslov.
Drugo: Istinski moliti. Zajednička molitva ima tu svoju težinu . Trebalo bi u obitelji naći barem još jednog člana, da zajedno mole. Sin možda neće htjeti moliti, ali netko drugi hoće. I kad su dvoje u molitvi, tada bi ta majka trebala reći: Isuse, ja vjerujem da si sada tu među nama. Stavi svoju ruku na moga sina. Svoju probodenu ruku stavi na moga sina i neka snaga tvoga ozdravljenja struji u njega. Jer čim su dvojica zajedno u molitvi, Isus je tu i ti skrećeš Njegovu ruku na tu ranjenu osobu Vjerujte, ozdravljenje će doći na tu osobu.

2. pitanje: Kako se boriti protiv prisilnih misli?
Odgovor: To je poseban fenomen. Ima dio ljudi koji od toga jako pati. Imaju prisilne misli, koje ne žele, npr. huljenje na Boga. Ili iz drugog kojeg područja, npr. spolnosti i sl. To nije naša krivnja i tu nema grijeha. Kao što ne možemo zabraniti pticama, da nam ne bi letjele iznad glave, ali možemo zabraniti da nam naprave gnijezdo na glavi, tako ni ovim mislima ne možemo zabraniti, da nam ne bi letjele po glavi, ali možemo im zabraniti da se ne ugnijezde. Makar bile najgrešnije, najbezobraznije i najbludnije te misli, nema grijeha dok ja to neću. Jer za grijeh bilo koje vrsti, posebno bludnih, mora biti naša svjesna odluka prihvaćanja. Čim ja to neću, makar je u meni i ne mogu to istjerati, nema grijeha. Naša odluka je čimbenik, koji stvara grijeh. Svjesna je ona odluka, kad ja znam da to ne valja, ali baš hoću. Tu počinje grijeh. A dok je prisilna misao koju mi ne želimo, nema grijeha. Onda samo napravite kao kad idete selom u kojem ima puno pasa. U svakom dvorištu po jedan pas počne lajati Ako ga dražiš, još više laje. Kad ideš mirno kraj njega i ne obazireš se, on prestane. Tako i taj crni prestane lajati.

3. pitanje – Kako živjeti sa sinom bolesnim od shizofrenije, koji ne uzima redovito lijekove i kako se s tim boriti?
Odgovor: To je bolest. Ima jako puno oblika shizofrenije. Prije svega treba ga motivirati da se liječi. Ne može se sve riješiti molitvama nego ima stvari, koje redovno rješava medicina. To je Božji dar, što mi imamo medicinsku zaštitu i mi ju ne možemo otkloniti kao da je nema. Treba se liječiti i uzimati lijekove. A onda, možda učiniti koji zavjet Majci Božjoj Bistričkoj. Staviti to u njezino srce i obećati biti joj vjeran i svake godine makar jednom ići tamo. Ili kojem drugom svecu. Hvala Bogu, Hrvatska ima sada tri sveca i nekoliko blaženika, pa se uzme devetnica jedna, pa druga. Znači ustrajno moliti i možda Bog uz medicinsku zaštitu pomogne.

4. pitanje – Dotična osoba je dugo u grijehu. Postupno smo se udaljili. Radi se odnosu muža i žene. Od njene strane nema više ljubavi, a ja je volim i imam osjećaj, da tako ne mora biti.
Odgovor: Što se tiče toga udaljavanja u braku, za udaljavanje trebaju dvoje. Ako se samo jedan udaljava, a drugi neće, onda još nema potpunog udaljavanja. Ako jedan neće udaljavanje i voli, kao što je rečeno u pitanju, to je znak da nije sve propalo, nego da sada treba moliti. Blagoslivljati i moliti. Ja obično savjetujem u ispovijedi ženi, ako je tako s mužem da se udaljuje, da moli s djecom, da mu Bog pomogne u onome u čemu on trpi. Pogotovo ako se već udaljio i otišao drugoj. Ali moliti s djecom, a ne brusiti djecu protiv njega. S djecom moliti da se vrati. Jednog dana će se ta molitva ispuniti. On će se tamo i u drugoj razočarati, jer nijedna žena nije anđeo, nažalost nijedna. Prije ili kasnije će ga zavodnica razočarati. Što ćete više moliti, to će ga prije razočarati. Proći će onaj medeni mjesec i onda možda čak dobije nogu.

5. pitanje - Kako s psihički bolesnom osobom u crkvi ako priča pod misom ili krunicom ? Da li je potjerati van?
Odgovor: To nije lako riješiti. Istina je da smeta druge. Treba izdržati tu misu do kraja i kad se izađe van, onda joj lijepo mirno reći: Čuj, sunce, smetala si ne samo meni, nego i drugima. Veće bi dobro bilo da nisi došla, ako ne možeš biti mirna. Onda bolje da ne dolaziš, jer oduzimaš slavljenje mise drugima, pa te ja lijepo molim.... Pomoći joj na taj način, ako ne može biti mirna. A možda i može, samo nije ni svijesna što radi. Ne osuđivati nego pomoći.

6. pitanje – Što učiniti s djecom koja lažu, pohlepna su i nasrtljiva?
Odgovor: Ovisi o starosnoj dobi djece. Ako se radi o maloj djeci, onda treba prvo razgovarati. Ne djecu fizički maltretirati, tući – to nije rješenje. Niti kad se radi o maloj djeci niti općenito. - Ako radiš ovo, što sad radiš, nećeš biti dobar čovjek u životu. Bit će opasan za druge. Tvoji postupci idu u jako krivom smjeru. Bit ćeš nesretan. Ako želiš biti radostan da te svi vole, onda moraš ovo promijeniti...- Danas su djeca bistrija nego nekada, jer su ih ta sredstva masmedija malo izoštrila u razmišljanju. Može im se pokazati koji primjer zla ili što bi mu se moglo dogoditi, da završi u zatvoru, na robiji itd. ako se ne bude promijenio. I onda opet treba moliti. Molitva je načudesnija moć. Ali ima djece, pogotovo malo starije dobi, koja kažu da baš hoće biti takva i da se ne žele mijenjati. Tu su naše ruke vezane. Iz iskustva mogu reći da i tu pomaže udarnička molitva, koja može potrajati mjesecima, pa i godinama, ali i ta djeca znaju tada doći i reći: - Oprostite mi, ne znam što mi je bilo. Stvarno je molitva čudesna stvar!

7. pitanje – Kakav je službeni stav, ako takav postoji, prema nasilnoj smrti kao što je samoubojstvo. Ja osobno vjerujem u Božje milosrđe, osobito ako je osoba bila u velikoj muci i tjeskobi.
Odgovor: Mi si nismo dali život. Nama je život darovao Stvoritelj. « Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.» Mi nismo djelo ljubavi roditelja, nego smo djelo Stvoritelja, koji je taj dar njihove ljubavi pretvorio u naš život. Ti si me satkao u krilu majčinu. Ja držim tečajeve za brak, evo sad već treću godinu za cijeli dekanat. Počinjem upravo s tim psalmom i kažem: Dečki, molim vas, nemojte se nikada u životu praviti važni i govoriti: Ja sam dijete napravio. Nisi ti ništa napravio, ti si se samo volio s njom i vodio ljubav, a onaj koji je satkao naše tijelo pod srcem majke, On nas je dozvao u postojanje. Prema tome, nitko si nema pravo oduzeti život kad ga nije ni sam dao, ni roditelji ga nisu dali nego su samo poslužili Stvoritelju svojim darom ljudske ljubavi. Dakle, to je temeljni stav Crkve. I ako dođu suicidne napasti, a mogu doći i jako dolaze u ovo naše tjeskobno vrijeme, tada se samo obratiti Bogu i biti svjestan da nemamo pravo na to. Nemam pravo na to ni misliti i čim dođu takve misli tjerati ih kao muhu, koja nam sjedne na nos.Ako nam je tako teško da bismo najradije pobjegli iz života, moramo znati, da mi nemamo pravo pobjeći. Gdje si posijan, tu cvati. Makar i teško. To je službeni stav.
A što se tiče samoubojica, teologija u novije vrijeme, napose nakon koncila, ublažuje pristup samoubojicama, jer je medicinski dokazano, da to normalan čovjek ne čini. Normalan čovjek, makar i najviše trpio, želi dalje živjeti. Ja sam prošao kroz tih pet mojih župa u mojih pedeset godina i mogu vam reći, da sam naišao na takvu bijedu i siromaštvo, ali i dalje se želi živjeti. Niti slučajno da bi pomislitli na smrt. To znači, da Bog daje volju za život svim ljudima, a ako te volje nema, to je bolest. Zato je Crkva ublažila svoj stav i takve ipak ispraćuje i prepušta Božjem milosrđu. Ja kad imam sprovod samoubojicama, odmah na početku kažem: Molim vas, nitko vas nije imenovao sucem ovog jadnog pokojnika. Nemate pravo suditi. Zašto? To Bog zna. A naše je moliti Božje milosrđe. Zato smo tu i zato smo došli da ga ispratimo i molimo za Božje milosrđe. Jer samo Bog zna, što ga je navelo na taj čin. Samo Bog može pravedno prosuditi taj život. Mi ne. Isus čak u Evanđelju kaže: Tko vas je postavio sucem svoga brata? Jer čim mi sudimo, odmah osudimo. I mi smo zaslužili optuženičku klupu radi naših nekih slabosti. I nas bi trebalo ogovarati. Pa zato nemamo pravo drugog suditi.

8. pitanje- Kako potaknuti muža, koji je vjernik, svaku nedjelju ide na misu, čita kršćanski tisak i knjige, a ne želi obiteljsku molitvu i ne čita sv. Pismo?
Odgovor: Ta žena nema pravo. On je slobodan. Ne treba uzeti pištolj i tražiti: Moli ili pucam! Već je to puno što on ide svake nedjelje na misu. Jednog dana će neka Božja riječ prodrijeti u tu dušu, da on odluči i malo se pomakne i u tom smjeru.

9. pitanje – Kako oživjeti obiteljsku molitvu, koja je zamrla nakon što su djeca odrasla?
Odgovor: Odrasla djeca su slobodna. Što je najvažnije? Pogotovo ako su djeca odrasla a još nisu u braku. Djevojka, mladić -s njima treba razgovarati. Da li ti želiš dobrog muža ili ženu? Da li želiš imati sretan brak i cijeli život biti sretan? Da li želiš imati zdravu djecu? Eto vidiš, sinko, to ti je sve dar Božji. Taj dar trebaš isprositi. Mama će s tobom svaku večer moliti. Ako ne možeš cijelu krunicu, barem desetku, da znaš dobrog muža prepoznati i da tebe zna drugi prepoznati kao svoju ženu. I da te zavoli i ti da njega zavoliš. To ćemo moliti, da danas sutra budeš sretna u svome braku. To je motivacija za zajedničku molitvu. Motivi su silno važni. To kaže psihologija, bez obzira na Boga i teologiju. Motivacije su u djelovanju najvažniji element. Vidite ove profitere, kakve sve motivacije imaju, sve moguće, bezdušno gaze po ljudima i uništavaju ih i čine ih robovima, samo da bi postigli što više novaca. I za dobro je potrebna motivacija. Dakle, razgovarati i onda moliti. Ako ne može drugačije, onda moli i vapi sama. Jednog dana će ti se i djeca pridružiti!

22.11.2007. u 11:38 • 2 KomentaraPrint#^

  studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Duhovna obnova

Free Counter
Free Counter

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr